stres (engl. stress: napor, napetost, pritisak), naziv kojim se označavaju: a) reakcija organizma na štetne agense iz okoline (stresori), što djeluju na strukturu ili funkciju organizma; b) učinci i posljedice djelovanja stresora na organizam. Stresori mogu biti fizički (prevelika vrućina ili hladnoća, bol, prirodne katastrofe, prometne nesreće), socijalni (ekonomske krize, ratovi, siromaštvo) i psihološki (neuspjesi ili sukobi na radnome mjestu, poremećeni odnosi u obitelji, teška bolest, smrt bliske osobe). Ovisno o reakcijama koje izaziva razlikuje se: fiziološki stres (reakcija organizma na štetne podražaje), sociološki stres (reakcija neke društvene zajednice ili organizacije na pritiske ili podražaje kojima je izložena) i psihološki stres (štetna transakcija između pojedinca i određenoga svojstva okoline, koja uključuje i podražaj i reakciju; njegov nastanak uvjetovan je procjenom pojedinca, koja određuje hoće li neki podražaj ili situacija izazvati stres). O postojanju stresa zaključuje se na temelju pokazatelja, koji mogu biti fiziološki, doživljajni (npr. neugodna čuvstva straha, ljutnje, bespomoćnosti) ili ponašajni (npr. promjene u učinkovitosti rješavanja problema). Fiziološki je pokazatelj stresa aktivacija hipotalamusa, koja dovodi i do aktivacije simpatičkoga sustava (simpatikusa) te povećanog izlučivanja glukokortikoida. Pri iznenadnom djelovanju stresora, aktivacija simpatikusa priprema tijelo za snažnu fizičku aktivnost. Takva se reakcija organizma naziva »reakcijom borbe ili bijega«, a njezine su značajke ubrzanje srčane frekvencije, povišenje arterijskoga tlaka, usmjeravanje krvi iz crijeva i drugih organa u mišiće, povećanje koncentracije glukoze i masnoća u krvi te oslobađanje adrenalina iz srži nadbubrežnih žlijezda. Kada stresori djeluju dugotrajno, hipotalamus potiče oslobađanje adrenokortikotropnoga hormona (ACTH) iz adenohipofize, koji uzrokuje oslobađanje kortizola i drugih glukokortikoida iz kore nadbubrežnih žlijezda. Kortizol povećava razinu glukoze u krvi i potiče iskorištavanje masti i bjelančevina za energijske potrebe tkiva, pa mozak (prehrana kojega ovisi isključivo o koncentraciji glukoze u krvi) u stresnim stanjima može normalno funkcionirati. Stresne reakcije ovise o mehanizmima prilagodbe kojima se pojedinac koristi kako bi održao ili ponovno uspostavio stanje ravnoteže. Te se reakcije mogu svesti na tri osnovna oblika: a) toleriranje stresa; b) kontroliranje stresa, tj. djelovanje na stresor i/ili simptome stresa; c) rezignaciju, tj. odustajanje od pokušaja da se stresna situacija svlada. Ako se osoba uspješno nosi sa stresom, njegove posljedice mogu posve izostati, ili čak biti pozitivne (npr. povećana otpornost u budućim stresnim situacijama). Neuspješno suočavanje sa stresom, osobito ako je riječ o intenzivnom i dugotrajnom djelovanju stresora, može prouzročiti mnogobrojne negativne učinke, od neprilagođenoga ponašanja do psihičkih ili tjelesnih poremećaja i bolesti (povišenje krvnoga tlaka, srčane bolesti, vrijedovi u probavnom sustavu, slabljenje imunosnoga sustava). Naposljetku dolazi do potpune iscrpljenosti i zatajivanja pojedinih organskih sustava, što može uzrokovati smrt. Reakciju organizma na štetne čimbenike prvi je opisao kanadski fiziolog Hans Selye polovicom XX. st. te ju je nazvao općim adaptacijskim sindromom.
